Ema Kaplani je rođena Kruševljanka koja je diplomirala na fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. Ona radi u estonskom startapu Relancer na poziciji Growth Marketing Manager, a pošto je posao 100% remote, ima mogućnost da radi odakle god želi i to koristi da često putuje. Inspirisana putovanjima, otvorila je i svoj blog na kome deli svoja iskustva i Informacije o razmenama, studentskim programima i drugim prilikama za mlade.
U Ameriku je prvi put otišla na razmenu kao srednjoškolka u Ročester, u saveznoj državi Njujork. Blizina jezera Ontario i Nijagarinih vodopada, kao i predivna priroda učinili su da zavoli Ameriku i ponovo joj se vrati. Nakon ovog iskustva, Ema se na fakultetu prijavljuje na Work and Travel program i opet odlazi u Ameriku, tačnije u Aspen, savezna država Kolorado. O njenom iskustvu u Americi, programima razmene, školovanju, prvim poslovima i raznim zanimljivostima sa Emom smo razgovarali u ovom intervju.
Ema, Vi ste posetili Ameriku više puta i tamo proveli deo svog školovanja i života? Kako ste dobili vizu za Ameriku?
Prvi put sam bila u Americi kao učenica na razmeni i stipendista američke vlade. Kasnije sam se vraćala turistički, a potom i kao učesnica Work and Travel programa za vreme studija. J1 vizu za razmenu i Work and Travel sam dobila relativno lako pošto sam ispunjavala sve zahteve programa. Kada je u pitanju turistička viza, situacija je nešto komplikovanija i nije bilo jednostavno prikupiti svu dokumentaciju. Iako je bilo neizvesno, na kraju sam dobila vizu, a o mom iskustvu sa apliciranjem sam pisala u jednom od mojih najčitanijih tekstova na blogu Američka viza - detaljno uputstvo.
Kakvi su Vam bili prvi utisci kada ste stigli u Ameriku?
Kada sam u trećoj godini srednje škole otišla na razmenu, grad koji mi je "dodeljen" bio je Ročester u saveznoj državi Njujork i živela u američkoj porodici domaćinu (host family). Na razmenu sam otišla preko FLEX (Future Leaders Exchange) programa razmene učenika u kome srednjoškolci dobijaju stipendiju Vlade SAD da jednu školsku godinu provedu u Americi. Stipendija pokriva skoro sve troškove. To mi je omogućilo da iskusim svaki aspekt života u Americi - od školovanja i vannastavnih aktivnosti preko sklapanja prijateljstava do upoznavanja grada i različitih aktivnosti u njemu. Ročester se nalazi blizu jezera Ontario i Nijagarinih vodopada i zanimljiv je zato što se u njemu godišnje organizuje nekoliko festivala: Lilac Festival, Jazz Festival, Fringe Festival. Ono što je bilo veliko iznenađenje za mene je hladna i snežna zima. Do -20 stepeni celzijusa i mnogo snega. Neke specifične stvari koje su me iznenadile kada sam se prvi put susrela sa Amerikom su američke zastave koje se nalaze svuda, široke ulice i veliki automobili, izuzetna ljubaznost uslužnog osoblja, ogromni supermarketi puni XXL pakovanja bilo koje namirnice i činjenica da porez nije uračunat u cenu proizvoda kao kod nas. U Americi me je oduševila i različitost. Iako sam bila neko ko dolazi sa Balkana, nije bilo teško uklopiti se.
Bili ste učesnik Work and Travel programa. Da li imate neki savet za mlade koji želi da se prijave na isti program? Šta je najvažnije?
Pre svega, ohrabrila bih studente koje privlači ovakva avantura da se prijave. Može biti naporno i nije lako uklopiti program od 4-5 meseci sa fakultetskim obavezama, ali iskustvo i uspomene koje mogu da se steknu na programu su neprocenjive. Glavni savet bi bio da ne slušaju slepo preporuke i tuđa iskustva. Svako iskustvo je drugačije i treba da smislite šta je ono što biste vi želeli da dobijete od programa. Nemojte unapred misliti da je nemoguće dobiti vizu ili da ćete raditi 16 sati dnevno ukoliko to ne želite. Takođe, ako ste čuli da gomila ljudi ide na jedno mesto, ne mora da znači je to najbolja opcija i za vas. Kada smislite mesto u koje želite ići, nije loše da potražite ljude koji su već bili baš tamo da vam daju savete iz prve ruke za smeštaj/traženje drugog posla i sl. Iz mog iskustva, bilo je dobro što sam otišla među prvima na program (kraj maja/početak juna) zato što je bilo više izbora za drugi posao. Takođe, za one kojima je engleski na višem nivou, mislim da je posao servera, tj. konobara, odlična pozicija. Zbog bakišiša može biti jedna od najisplativijih, a uključuje stalnu komunikaciju sa mušterijama pa je odlično i za vežbanje engleskog.
Kako bi ste opisali Vaše iskustvo preko Work and Travel programa?
Kao što sam već pomenula u prethodnom pitanju, iskustvo je neprocenjivo. Pošto sam radila dva posla, bilo je naporno i stresno, ali se isplatilo u svakom smislu. Živela sam u Aspenu, poznatom američkom skijalištu, ali tokom letnje sezone. Aspen, kao i cela savezna država Kolorado, oduševili su me prirodom. Svakog dana dok sam išla do posla osećala bih se kao da gledam razglednicu. Radila sam u Ritz-Carlton hotelu, a drugi posao mi je bio u jednom restoranu. Na oba mesta sam bila pomoćni konobar ili back server. Život na planini pored reke, ljudi iz celog sveta sa kojima sam radila, kao i mogućnost da zaradim svoj novac od koga sam kasnije mogla da putujem i uložim u stvari koje me zanimaju učinilo je moje iskustvo nezaboravnim ali i korisnim. Upoznavanje nove kulture, načina života, sklapanje prijateljstva sa ljudima iz drugih krajeva sveta i posećivanje novih mesta je jedinstveno iskustvo. A kroz takvo iskustvo, naučite i mnogo toga o sebi.
Da li ste upoznati sa sistemom školovanja u Americi? Koliko se on razlikuje u Americi u odnosu na Balkan?
Srednja škola u Srbiji i Americi su skroz drugačije. Često čujemo da se kaže kako je američka srednja škola “laka” i iz mog iskustva zaista je bila mnogo manje zahtevna nego gimnazija koju sam pohađala u Srbiji. Takođe, iz razgovora sa prijateljima Amerikancima zaključila sam da meni ne treba puno vremena da se spemim za neki test koji se smatra zahtevnim, pa mi se činilo da me je učenje u Srbiji itekako pripremilo za učenje u inostranstvu. Ono što je najveća razlika je količina predmeta: u Srbiji sam imala oko 14 predmeta, a u Americi 7 predmeta od kojih sam većinu mogla sama da izaberem. To je pružalo jedan vid slobode - biranje predmeta koji me više zanimaju. Zbog toga je i učenje išlo lakše. Neki od predmeta koje sam izabrala bili su gluma (specifično za moju američku školu, u pitanju je umetnička škola), ekonomija i džez ples umesto fizičkog. Nešto što mi je teže palo je to što smo svaki dan imali domaći i svake nedelje testove. U Srbiji sam više bila kampanjac, pa mi je bilo teško da se naviknem na svakodnevni domaći. Kod nas nije veći samo broj predmeta nego i obim gradiva. Ima mnogo više informacije i činjenica koje morate naučiti za kratak period, dok smo u Americi svaku temu obrađivali duže i kroz različite aktivnosti. Na kraju, nešto što mi je omiljeno u američkom sistemu školovanja i što bih volela da malo više zaživi kod nas su vannastavne aktivnosti u okviru škole. Razni sportovi, predstave, hor, takmičenja, debate, klubovi za različite teme. Postoji nešto za svakog i svi učenici su aktivni barem u jednoj aktivnosti. Ja sam u toku jedne godine stigla da se oprobam u glumi, budem u odbojkaškom timu, budem deo plesne manifestacije, kao i hora.
Da li se život na Balkanu razlikuje od života u Americi, u čemu je najveća razlika?
Razlikuje se, mada mi se čini da neke stvari postaju sve sličnije. Ono što je za mene bila najveća razlika je multikulturalnost i različitost. Kako je stanovništvo Amerike jako heterogeno i ima dosta imigranata ili njihovih potomaka, tamo se nikada nisam ni osećala kao pravi stranac. Nisam bila jedinstvena po tome što dolazim iz druge zemlje, jer tu živi mnogo ljudi iz svih krajeva sveta. Naravno, mnogi od nas na Balkanu imaju prijatelje različitih nacionalnosti i vera, ali je to mnogo češće i izraženije u Americi. Druga razlika je individualizam. Stekla sam utisak da su Amerikanci mnogo više individualisti nego mi sa Balkana što ima svojih prednosti i mana. U Americi svako gleda svoja posla i svoj individualni napredak, dok je na Balkanu često prisutan neki kolektivni momenat. To sam najviše primetila na poslu i u školi. U svakodnevnom životu, vid transporta pravi najveću razliku. U Americi ne možete živeti bez automobila (osim u nekoliko velikih gradova), dok je u Evropi gradski prevoz dosta razvijeniji.
Ema, vodite blog o putovanjima gde svi zainteresovani mogu pročitati dosta korisnih informacija. Kako je započela ta priča sa blogom, odakle ideja?
Odmalena sam volela da putujem i pričam o putovanjima. Međutim, ideja se javila baš nakon odlaska u Ameriku. Veliki broj prijatelja i poznanika me je kontaktirao da podelim kako mogu da odu na razmenu ili na Work and Travel. Zaključila sam da nema dovoljno resursa na srpskom jeziku na te teme, a i da mnogima znači ili im je interesantno da čuju iskustvo iz prve ruke. Osim priča o odlasku u Ameriku, tu su i moja iskustva sa putovanja po drugim državama.
Sa obzirom na to da volite putovanja, da li bi ste opet posetili Ameriku i možda živeli tamo?
U Ameriku se uvek rado vraćam. Obišla sam različite delove SAD-a, ali i dalje imam dugačku listu mesta koje želim da posetim. Na primer, Grand Canyon, Antelope Canyon i Majami. Mogla bih da se vidim da ponovo neki period života provedem u Americi, ali ne verujem da bih se preselila za stalno. Neki od razloga su to što bih bila daleko od porodice i prijatelja, a i volim život u Evropi.
Ema Kaplani nas inspiriše svojom pričom i putovanjima a ujedno predstavlja pravi primer mladim generacijama koje žele da se usavršavaju i školuju u inostranstvu. Sve informacije o razmenama, studentskim programima i drugim prilikama za mlade pronađite na njenom blogu, a za više informacija i slika sa putovanja možete Emi pisati i na njen Instagram profil.
PIŠE: MARINA VUČKOVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA